Mehmedalija Mak Dizdar

Slovo o sinu

Šutjela bih kao kamen
ali kamen jadna nisam

Oprostite zato slovu
koja će se skameniti:

Ljuto hrastu zgromovljenom
uzeše mu zelen grane

Skršiše mu vite ruke
kojim se gorju dizo

Na putima nebosklonu
sa govorom nadonosnim

Kojim je ka zvijezdama
svoju vjeru govorio

Uzeše mu obje ruke
ostaviše grane dvije

Grdne rane neprebolne
jednoj boli inokosnoj

Sve mrtvace sahraniše
a on osta tavnu vranu

šta će majka samohrana
na svijetu bešćutnome?

Šutjela bih kao kamen
ali kamen jadna nisam

Neka barem ovo slovo
hudu povijest okameni!

Zapis o odlasku

Na svijetu uvom dugo ja žih
Bih osaamdeset i osam ljeta na sijemu svijetu

U svoj dom mnogo blaga spremih i skrih
Ne časih ni časa namjernika na častih ne pogostih gosta

Na svijetu sijem ja živjeh dosta
I mnoga blaga revno ko mrav u dom svoj nesoh

Sada u končini
Odlazim

Sa sobom ništa ja ništi ne ponesoh
Pusto iza mene sve blago osta